петак, 3. март 2017.

Mumija osmogodišnje djevojčice „visoke“ 15 centimetara podijelila znanstvenike


Majušna mumija pronađena u pustinji Atacama prije više od desetljeća možda ima gotovo sve gene istovjetne ljudskima, no u svakom slučaju predstavlja medicinski fenomen zbog odlika koje se ne mogu pripisati niti jednoj ljudskoj mutaciji ili bolesti. Zbog brojnih propusta u istraživanju ovog navodnog ljudskog ostatka znanstvena zajednica se podijelila, ostavljajući javnost da sama donese svoje vlastite zaključke.
Neobični skelet iz pustinje  Atacama, bi trebao pripadati šestogodišnjoj ili osmogodišnjoj djevojčici.
Neobični skelet iz pustinje Atacama trebao bi pripadati šestogodišnjoj ili osmogodišnjoj djevojčici.
Čile je prepun arheoloških ostataka, neki od njih još uvijek nisu podrobno istraženi, a s vremena na vrijeme znanstvenici nalaze nove artefakte, otkrivaju nove dokaze o prastarim zaboravljenim civilizacijama i ljudima koji su je stvarali i uništavali. Zapadni dio Južne Amerike predstavljao je rasadište civilizacija od kraja prošlog ledenog doba pa do 800 godina prije nove ere kada se klima naglo promijenila na tom području, pretvarajući plodne doline u jedne od najsuših pustinja na svijetu.
Radili se o ljudskom ostatku?
Radi li se o ljudskom ostatku?
Nekada moćni gradovi civilizacije okrenuli su se prema žrtvovanju ljudi, pa čak i ritualnom mučenju kako bi „smilovali“ bogove na nebu da im pošalju kišu. Ništa nije pomoglo; velike piramide, palače, akvadukti, vijadukti, prostrane ceste i drugi dijelovi infrastrukture prekriveni su pijeskom, a neke je u prah i pepeo pretvorila erozija potpomognuta vjetrom.
S obzirom da je pustinjski dio Čilea iznimno slabo naseljen, sa slabim cestama i velikim neistraženim prostranstvima nimalo ne čudi pronalazak nekropole u samom srcu Atacame. Među prirodno mumificiranim ostatcima ljudi pronađen je humanoidni skelet s nešto osušenog mesa na sebi duljine 15,2 centimetra.
Najneobičnija "ljudska lubanja."
Najneobičnija “ljudska lubanja.”
Uskoro su znanstvenici saznali da se radi o liliputanki koja je umrla između šeste i osme godine života, no njen neobičan izgled rasplamsavao je maštu jer nimalo nije podsjećao na ljudske ostatke. Uskoro je liliputanka iz Atacame došla u ruke znanstvenika s Medicinskog fakulteta Stanford kako bi jednom za svagda smirili nevjernu „raju“ koja nije željela povjerovati da je neobični skelet pripadao tamo nekoj djevojčici iz Čilea.
Gary Nolan, voditelj tima na Stanfordu prvi je izašao u javnost kako bi priopćio rezultate istraživanja portalu Live Science:
Smatramo da su mutacije uzrok užasnih deformacija koje su u potpunoj suprotnosti s normalnim ljudskim izgledom i veličinom kostiju. Svaki mogući nukleotid koji sam pregledao na ostatku iz Atacame je ljudski. Tek smo zagrebali površinu analiza, ali za sada ništa od rezultata nije iskočilo kako bi nas upozorilo da je riječ o neljudskom ostatku.
Analiza ostataka liliputanke iz Atacame
Kao što smo već spomenuli ostaci djevojčice imaju deformacije koje se ne mogu usporediti niti s jednom do sada poznatom bolešću ili poremećajem. Lubanja je potpuno drugačija od ljudske, s jakom deformacijom koja se naziva turicefalija (izdužena zašiljena lubanja s visokim izduženim čelom), vrat je izdužen i jako tanak, čeljusti i kosti lica jako su  deformirane kao i očne duplje.
Ispitivanje u tijeku.
Ispitivanje u tijeku.
DNK analiza stvorila je najviše prijepora među znanstvenicima jer 9% genoma liliputanke iz Atacame nema veze s ljudskom genetikom.
Sjetimo se slučaja produljenih lubanja iz Paracasa (Ice) oko kojih se desetljećima vodila rasprava jesu li ljudske ili ne, a konzervativni znanstvenici su na sve moguće načine željeli pokazati kako se radi o slučaju naočigled nepovezanih rijetkih mutacija koje su uzrokovale neobične anomalije. Na koncu je istraživač Brian Foester odlučio pokrenuti neovisno istraživanje njihove DNK te je na koncu izjavio:
Pronašli smo kako mitohondrijska DNK (mtDNA – deoksiribonukleinska kiselina koja se nasljeđuje s majčine strane) lubanje iz Paracasa ima nepoznate mutacije koje se ne mogu naći kod ljudi, primata, niti kod ijedne poznate životinje. Nekoliko izdvojenih sekvencija DNK iz uzetih uzoraka pokazale su kako ove mutacije upozoravaju da smo otkrili novu vrstu bića, nalik ljudima. Ta ljudolika bića genetički gledano jako su udaljena (različita) od homosapiensa, neandertalaca i denisovanaca.
Lubanje iz Paracasa ili "produljene lubanje iz Ice."
Lubanje iz Paracasa ili “produljene lubanje iz Ice.”
Ancient Origins tvrdi kako su implikacije ovog otkrića ogromne, te da Foerster s pravom kaže slijedeće:
Nisam siguran da genetiku otkrivenu u lubanjama iz Paracasa uopće možemo umetnuti u naše evolucijsko stablo.
On je također dodao da se, zbog tako ogromne razlike u genetici, pripadnici kulture Paracasa nisu mogli pariti s običnim ljudima.
Pa ipak liliputanka iz Atacame, unatoč svemu, proglašena je ljudskim ostatkom. Zbog nekog čudnog razloga stanfordski tim je namjerno ili nenamjerno zaboravio objasniti koja je mutacija mogla načiniti ljudsko biće takvog oblika i visine i, što je najvažnije,kako je moguće da je ta ljudska djevojčica imala 10 pari rebara umjesto 12.
Ljudski ostaci iz ostalih grobova iz nekropole u Atacami nisu imali niti jednu jedinu mutaciju koja je pronađena na liliputanki, čak što više nisu pronađene niti najlakše naznake turicefalije, a kamoli  anomalija u rastu kostiju i broju parova rebara.
Za vrijeme ispitivanja na Stanfordu.
Za vrijeme ispitivanja na Stanfordu.
Nakon objavljivanja stanfordske preliminarne DNK analize mediji su „odahnuli“ tvrdeći kako je ostatak ljudski, ali brojni znanstvenici  ostali su osupnuti načinom na koji su se rezultati analize objasnili i prikazali.
Kritike stanfordske analize
Mediji su pomalo sramežljivo objavljivali u fusnotama o stanfordskoj studiji kritike znanstvenika koji su smatrali da je finalni zaključak studije neozbiljan ako ne i potpuno pogrešan, te da je istraživanje obavljeno više nego li neadekvatno i neprofesionalno. Takvi znanstvenici smatrali su da je nevjerojatno da tim iz Stanforda nije niti pokušao objasniti anomalije i degeneracije na tijelu liliputanke, a kamo li da su iste uspjeli pripisati određenim genima.
Više pitanja nego li znanstvenih odgovora.
Više pitanja nego li znanstvenih odgovora.
Ralph Lachman, umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta Kalifornije iz L.A. na to je izjavio sljedeće:
Ne postoji jedna jedina forma patuljastog rasta,to jest liliputanizma, koja bi odgovarala anomalijama na ostacima iz Atacame.
Ancient Origins, jedna od najpoznatijih web stranica koja se bavi izdavanjem arheoloških studija i otkrića,izjavila je da bi bilo najlogičnije zaključiti da su izvanzemaljci ostavili veliki udio u našoj genetici, naročito ako se uzme u obzir teorija „inteligentnog dizajna.“ Po tome bi se 9% atipične genetike koja se ne može pripisati ljudskoj, mogla jednostavno objasniti, kao i anomalije u liliputanskom rastu i izgledu skeleta.
Oscar Munoz koji je pronašao majušnu mumiju 19.10.2003., nije ni mogao slutiti kako će liliputanka uskoro postati „humanoid iz Atacame,“ a sve je više onih koji otvoreno sumnjaju u način na koji je tim iz Stanforda stavio točku na nekadašnju misteriju. Neke od kritika dolaze čak i od suradnika standfordskog tima.
Izgleda li ovaj skelet ljudski?
Izgleda li ovaj skelet ljudski?
Dr. Steven Greer, član Disclosure Projecta i Centra za istraživanja izvanzemaljske inteligencije dao je sljedeću izjavu International Science Timesu u kojoj stoji:
Nakon šest mjeseci istraživanja najpoznatijih znanstvenika Univerziteta Stanford, humanoid iz Atacame  ostao je potpuna misterija. Putovao sam u Barcelonu krajem 2012.g. kako bi napravio detaljne rendgenske, CAT, fMRI snimke te sam uzeo uzorke DNK kako bi kolege sa Stanforda mogli napraviti znanstveno istraživanje. Dobili smo odličan DNK materijal iz sredine rebara. U njima se jasno mogla vidjeti koštana srž koja je poslužila kao odlična osnova za sekvencioniranje DNK.
No nakon ove lijepe izjave, International Science Times objavljuje nešto što definitivno ne ide uz bok profesionalnog novinarstva. Naime, prvo iznose činjenicu kako se radi o abortiranom fetusu, a nakon toga pišu kako je Houston Chronicle naveo da se radi o ljudskom ostatku djevojčice koja je uz strašne deformacije živjela šest do osam godina, te da se do tog podatka došlo istraživanjem gustoće kostiju i studije koja se bavila načinom spajanja kostiju lubanje.
Hoće li nam znanost konačno pružiti odgovore ili bajke?
Hoće li nam znanost konačno pružiti odgovore ili bajke?
Business Insider ide još jedan korak dalje u uvjeravanju javnosti kako se radi o ljudskom ostatku; oni su masnim slovima napisali sljedeće:
Lice koje vidite totalno je i potpuno ljudsko. Ali je imalo urođeni defekt.
Live Science je otišla jedan korak dalje jer je iskoristila Nolana kako bi popravio medijsku „štetu“ koju su načinili znanstvenici nezadovoljni radom njegova tima:
Riječ je o interesantnoj medicinskoj misteriji nesretnog ljudskog bića koje je imalo seriju urođenih defekata koji su očigledno genetičke prirode iako oni nisu očigledni.
Ova priča bi mogla imati dva kraja, jedan je onaj da će se postepeno ušutkavati znanstvenici koji traže odgovore za sve te čudne „urođene defekte genetičke prirode koji sadašnjoj znanosti nisu očigledni“, drugi je da će nesponzorirani znanstvenici sami načiniti istraživanje, na način kako se to uradilo s lubanjama iz Paracasa, nakon čega će do javnosti doći potpuni izvještaji o DNK analizi.
Kako god bilo, mi ćemo nastaviti pratiti ovu priču jer nam se čini da su nas do sada puno puta lagali i varali ljudi iz okrilja „svete znanosti“ iza koje stoje državni, korporativni, religijski i tko zna koji patokratski utjecaji i kontrola.

Нема коментара:

Постави коментар